Ne mogu da shvatim – majka i sin žive u istoj kući, a ona mu rođendan “čestita” na Fejsbuku kao da su komšije. Umesto da ga zagrli u dnevnoj sobi, poljubi i poželi sve najbolje, ona ostavlja javni komentar ispod slike. Kao da je važnije da to svi vide nego da on to stvarno oseti.

Sakrij

Živim s dečkom već godinu dana i sve djeluje idealno, osim što je on prilično ljubomoran, a ja nisam takva. Nedavno me optužio da se dopisujem s nekim, uzeo mi telefon, prečešljao sve poruke – i naravno, ništa nije našao. Sinoć, nisam mogla da zaspim, pomislim da i ja pogledam njegov telefon, što nikada prije nisam radila. Nađem dopisivanje s bivšom koja mu se javila prije mjesec dana, pitala ga kako je. On odgovorio da mu je “dosadno, ali da to ne utiče na njegov život”, a zatim su nastavili razmjenjivati neke nasumične, šaljive poruke. Ono što me najviše pogodilo – nije joj rekao da ima djevojku, niti da živimo zajedno. Sada sam ljuta, razočarana i zbunjena. Ne znam da li da ovo odmah rasčistim s njim ili da se spakujem i odem bez riječi.

Sakrij

Ovo što sam pročitao danas me iskreno natjeralo da se zapitam – živimo li mi među ljudima ili zvijerima? Lik u Pančevu uleti skuterom u grupu djece u vodi, povrijedi ih i samo produži. I šta sad? Biće par dana vijest, par hiljada komentara na Facebooku i gotovo. Dokle više?

Sakrij

U osnovnoj školi vjeroučitelj nam je dao zadatak da o svakoj osobi iz razreda napišemo nešto pozitivno, a negativne stvari će, kako je rekao, “ostaviti po strani” da ih niko ne čita. Redom su išli učenici, čitale su se samo lijepe riječi, a te negativne papiriće stavljao bi na hrpu sa strane.

Kad je došao moj red, iz nekog razloga odlučio je da baš tada pročita i negativne komentare – “da svi vide kako riječi mogu biti okrutne”. Bila sam dijete koje je već tada trpilo zadirkivanja i zlostavljanje u školi, i tih nekoliko minuta pred cijelim razredom osjećala sam se ogoljeno, izdvojeno i posramljeno kao nikada prije.

Dan danas pamtim taj osjećaj – i koliko je malo trebalo da neko svojim postupkom dodatno slomi dijete koje se već svakodnevno bori za dah.

Sakrij

U beskrajnoj tišini noći, dok vjetar lagano miluje krošnje, misli se pretapaju u priče koje nikada neće biti ispričane. Zvijezde, poput sitnih svjetionika, prate put sanjara koji tragaju za smislom. Svaka riječ, svaki uzdah, nosi težinu prošlih dana i nada budućnosti koja još nije stigla. Negdje daleko, iza planina, skrivena je dolina u kojoj se vrijeme kreće sporije, a dani mirišu na djetinjstvo. Ljudi tamo ne žure. Oni razumiju da svaka sekunda može biti dragocjena ako se diše polako. I možda je baš to tajna života — ne brojati korake, nego osjećati put pod nogama. Jer kada se pogleda unatrag, ono što pamtimo nisu brojevi, nego trenuci, osmijesi, suze i tišina. Tamo gdje se srce smiri, tamo je dom, bez obzira na to koliko kilometara moramo preći da ga pronađemo.

Sakrij

Pre par nedelja, devojka mi je otišla na turističko putovanje u Budvu sa drugaricom. Sve je delovalo normalno, nisam vidio tu nikakav problem, ali sam primetio nešto čudno kad se vratila.
Jednog dana, sasvim slučajno (ne zato što je špijuniram), pogledao sam koga prati na Instagramu i video dva nova tipa, strance, ljude koje nikad ranije nisam video, a ona ih nikad nije spomenula. Znao sam da su novi jer su potpuno van njenog uobičajenog kruga.
Pitao sam je ko su, i tek tada mi je rekla da su ih upoznali kad su izašli. Kasnije, kad sam je pritisnuo da mi kaže više, ispostavilo se da su čak dva puta izlazili s njima u noćni klub.
Možda to i ne bi bila tolika stvar da se baš te dve noći nije javljala na poruke. Zapravo, tokom celog putovanja jedva mi je pisala, a kad sam je pitao za te momke, delovala je nervozno.
Plus, već mesecima mi govori da nam je veza monotona, što samo pojačava moje sumnje. Da li ja preterujem ili je ovo onoliko sumnjivo koliko mi se čini?

Sakrij

Radim u državnoj firmi već 12 godina. Plata je sigurna, ali mala. Prije tri godine, tiho i bez ikome da kažem, otvorila sam mali kafić na drugom kraju grada.

Zaposlila sam konobaricu koju svi misle da je vlasnica. Čak i moja porodica vjeruje da je to “kafić neke poznanice” kod koje ja ponekad svratim.

Sakrij