Nisam se udala iz ljubavi. Udala sam se da ne ostanem sama. Imala sam 32 godine, svi su već bili "na svom", roditelji me pritiskali. On je bio dobar, vrijedan, ali nije bilo iskrica. Danas imamo dvoje djece, živimo mirno... ali često gledam u plafon noću i pitam se — je li ovo sve?

Sakrij

Sjedim u tišini, gledajući račune na stolu. Svaki mjesec ista borba – brojim li marke, eure ili snove, nikad dovoljno. Ponekad se pitam gdje sam pogriješio. Radio sam, trudio se, ali život kao da ima svoje planove. Sjećam se dana kad sam kupio prvu igračku svom djetetu – radost u njegovim očima vrijedila je više od svakog novčića. A sada? Prazan novčanik, a srce puno brige. No, negdje u tom strahu pronalazim snagu. Borim se, ne za bogatstvo, već za trenutke koji me čine živim. Finansije su brojke, ali život je osjećaj. Ljubav i volja vrijede više od svakog računa.

Sakrij

Najgore je kad se sve to desi nakon 20 godina braka.
20 godina trošiš sebe, saburaš, nadaš se da će se nešto promijeniti.
20 godina se prilagođavaš, mijenjaš sebe, gutaš suze i šutiš.
I onda jednog jutra shvatiš — ne možeš više. Nema te više tu, jer si se u tih 20 godina izgubila.
I shvatiš da razvod nije poraz, nego jedini način da opet pronađeš sebe.
Bolno je, kao smrt. Ali nekad je jedini put do života.

Sakrij

Sanjala svoju nerodjenu decu celokupan izgled. Dugo sam se borila sa sekundarnim sterilitetom. Sanjala sam vise meseci da radjam sina, zelene oči, plava kosa. Ostajem trudna, gubim trudnoću. Posle nepunih dva meseca pala sam u očaj i često postavjala pitanje Bogu zasto meni posle 8 godina čekanja... Sanjam ponovo, čoveka kome se ne vidi lice koji mi na pragu jednog manastira, koji smo planirali da posetimo tih dana, daje dete u naručje i kaže ne plači majko darujem ti sina. I došao je moj sin isti kao beba iz sna.

Sakrij

Radim u banci. Prepoznala sam na listi dužnika pred ovrhu ime bivšeg dečka. Namjerno sam “zaboravila” poslati jedan papir na vrijeme i tako mu kupila još mjesec dana da vrati dug. Taj mjesec mu je spasio firmu. Spasila sam ga, a on to nikad neće znati.

Sakrij

Dugo sam živela u krugu izgovora. Svako jutro govorila bih sebi da će danas biti drugačije, a do večeri bih se vraćala starim navikama. Zdrava ishrana, vežbanje, pa čak i obična kućna rutina – sve sam odlagala uz ono “počinjem sutra”, a sutra nikad nije dolazilo.

Juče je sve puklo. Na društvenim mrežama videla sam starog prijatelja kako trči svoj prvi maraton. Nekad smo trčali zajedno, a sada se zadiham penjući se uz stepenice. Pogledala sam oko sebe – nered u stanu, prljavo posuđe, članska karta za teretanu prekrivena prašinom. Tada je kliknulo: dosta.

Nemam savršen plan, bojim se povratka starim navikama, ali znam da ovako više ne ide. Ako ne promenim sada – kad ću? Možda će mi ova ispovest pomoći da ostanem odgovorna. A ako se i ti osećaš zaglavljeno – stani, udahni i napravi prvi korak.

Sakrij