Kada je uključeno, sadržaj označen kao 18+ bit će automatski prikazan bez zamućenja.
Ovo je primjer teksta za prikaz veličine fonta.
Dolazim iz radničke porodice – majka čisti stubišta, otac radi na građevini. Prva sam u porodici na fakultetu. Ustajem u 5:30, radim u pekari prije predavanja, učim kad stignem. Ponekad nemam ni za obrok, ali roditeljima kažem da sam dobro. Umorna sam, ali ne odustajem. Jednog dana, kad diplomiram, ta diploma biće dokaz da su se svi naši žuljevi isplatili.
Prva godina faks, a ja već u frci. Ispiti me melju, učim po cijele noći, al ništa ne ulazi u glavu. A onda, usred sve te panike, zakuha s jednim tipom s predavanja. Sjedimo zajedno na matematici, smije mi se kad zeznem zadatak, i odjednom mi srce lupa kad ga vidim u hodniku. Jučer mi je poslao poruku da učimo zajedno, a ja sad ne znam jesam li nervozna zbog ispita ili zbog njega. Kako balansirat ovo sve? Osjećam da ću ili pasti sve ili se zaljubiti, a možda i oboje.
Ne klanjam redovno. Ne nosim bradu. Ne izgledam kao vjernik. Ali kad me život pritisne, ne zovem nikog – samo Njega.
Imam dobar auto, nosim skupu garderobu, najnoviji mobitel. Na slikama sam uvijek nasmijan, svi misle da živim punim plućima. Al istina? Tonem u frci. Dugovi me guše – kredit za stan, auto, tri kreditne u minusu, računi godinama crveni. Kad mi legne plaća, nestane isti dan. Novi dug pokriva stari, osmijeh pokriva paniku. Više ne znam kako izaći. Samo šutim i nadam se da me još jedan mjesec neće progutati.
Spavala sam s bivšim svoje najbolje frendice. Nije bilo planirano, nikad nisam ni pomislila da bi se to moglo dogoditi. Došla sam kod nje donijeti neku stvar koju je zaboravila. Ona je bila u frci, rekla mi da je sačekam jer mora skoknuti do grada na pola sata. Njen bivši je bio u stanu. Nismo se prije nikad gledali na taj način, al taj dan... sve je bilo drugačije. Komentirali smo seriju, smijali se glupostima, a onda je tišina trajala mrvicu duže. Pogledao me kao da me zna bolje od svih. Htjela sam dohvatiti daljinski, a on me... Desilo se brzo, bez riječi. Kad se ona vratila, sjedili smo kao da ništa nije bilo. Nisam joj rekla. Nikad.
Nosim sliku svog psa u novčaniku, kao što roditelji nose slike djece. Kažu da je to čudno, al meni je on kao dijete. Moj mali najbolji frend, uvijek sa mnom, bar na fotki.
Zvala me bivša da mi čestita rođendan. Prošlo je već godinu dana, a njen glas još uvijek ima moć da mi zaustavi srce na sekundu. Ne znam jesam li još zaljubljen ili je to samo nostalgija, al svaki put kad vidim njen broj, sve mi se okrene.
Imam 16 godina, stariji brat 17, a tata mi je alkoholičar koji to nikad neće priznat. Kad popije, postane monstrum – mama kaže da nas je tukao kad smo bili mali, bez razloga. Trijeeazan je OK, al čim se napije, frka. Ne da ni za osnovne stvari – patike, užinu, školski pribor... Skupljala sam za patike od užine, i nisam tražila ništa od njega, a kada sam kupila patike derao se na mene kao da mu ja kradem. Mama ga ne može urazumit, htjela se razvest, al zbog nas nije. Svaki dan je pijan, škripi zubima, puše na sve strane. Sram me što mi je otac, ne osjećam ga kao tatu. Samo ga zaobilazim i šutim. Žalim ga, al više mrzim.