Nisam ni primijetila kad je postao dio mene. U početku je to bio samo osmijeh, pogled… a onda odjednom – shvatim da ga trebam kao zrak. Njegova blizina mi donosi mir, a daljina nemir. Možda ne govorim uvijek naglas koliko ga volim, ali u sebi znam – on je moja sigurna luka u svijetu koji se stalno mijenja.

Sakrij

Već sam u kasnim dvadesetima, a nikada nisam bila u vezi, ni jedan pravi izlazak, čak ni prvi poljubac! Uvijek sam sam stavljala obrazovanje i karijeru na prvo mjesto i mislila da radim pravu stvar kada. Ali sada vidim da sam pogriješila. Osjećam se kao da mi je najbolji dio života prošao pred očima, a ja sam ostala praznih ruku.

Gledam svoje vršnjakinje kako udate, imaju djecu… a ja često nemam čak ni s kim popiti kafu. Ljubomorna sam i slomljena. Moja samoća me tjera da mislim da sam bezvrijedna, da nisam dovoljno dobra da me neko zavoli i poželi kraj sebe.

Trenutno pokušavam da se držim svojih sitnih radosti – idem na fitnes, planinarenje, čitam jer to volim. Ali iskreno, svaki novi dan mi djeluje kao još jedan zadatak na listi, a ne kao život. Kao da postojim samo da bih pregurala vrijeme, a ne da bih osjetila sreću.

Sakrij

Nisam uopšte škakljiva. Ali svaki put kad sam tužna, dečko me počne škakiljati da mi popravi raspoloženje. Gleda me onim najnježnijim očima i čeka da puknem od smijeha. I zaista se nasmijem svaki put – ne zato što me škakilja, već zato što vidim koliko se trudi da me oraspoloži. On je stvarno najslađi.

Sakrij

Imam 22 godine i već neko vrijeme mi se sviđa jedan momak od 28. Ne poznajemo se toliko blisko, ali svaki put kad ga sretnem srce mi brže zakuca. Želim da mu se javim, ali me muči pitanje – da li je glupo da se djevojka prva javi? Bojim se da će možda pogrešno shvatiti ili da ću ispasti napadna. S druge strane, voljela bih barem da znam da li postoji šansa. Šta mislite, da li da skupim hrabrosti i javim mu se?

Sakrij

U poslednje vreme sam pod ogromnim stresom zbog ličnih okidača i svega što se dešava, protesti, političke tenzije i stalna neizvesnost samo mi dodatno lome živce. Ceo život stiskam vilicu i škripim zubima, ali sada vidim da je preslo sve granice i prelazi u svakodnevnu bol.

Kupio sam štitnik za zube za spavanje, ali ni to ne pomaže – i dalje ih nesvesno stežem. Probao sam vežbe za vilicu, masaže, tople kupke… Jedino što mi je malo pomagalo bila je meditacija, ali zbog ADHD-a teško uspevam da budem dosledan.

Zakazao sam pregled kod zubara jer imam osećaj da sam zube već istrošio, a ponekad mi deluje kao da će da puknu dok stisnem. Imam i hroničnu anksioznost i PTSP, pa mislim da mi je ovo postao način samoumirivanja.

Najgore je što ne prestajem ni dok sam budan – kao da pokušavam da batalim neku zavisnost.
Da li je neko imao slično iskustvo i šta vam je pomoglo?

Sakrij

Već dugo osjećam nezadovoljstvo i potpuni nedostatak motivacije. Dolazim iz razbijene obitelji i sama ta pomisao me slomi. Možda je to razlog zašto me svaka pomisao na vezu ili dublju bliskost s ljudima plaši.

Razvod mojih roditelja ostavio je ogroman trag, a postoje i još mračnije stvari o kojima ne mogu ni pisati. Svaki dan ih osjećam u sebi – samo pomisao na obitelj izaziva mi mučninu. Kao da me progoni nešto iz čega se nikad neću oporaviti. O tome nikada nisam razgovarao s nikim.

Odnos s ocem gotovo da i ne postoji, a i kada smo u kontaktu, on unosi nered, a ja ostajem taj koji mora čistiti posljedice. Ni s prijateljima više nisam blizak – svatko živi svoj život, i sretan sam zbog njih, ali kod sebe osjećam samo prazninu.

Kad je riječ o obitelji, osjećam se kao potpuni promašaj.

Sakrij

Podstanari smo 3 godine, a bili smo godinu u kuci gdje su moji na prvom spratu mi na drugom, amidza s druge strane, tetka s druge, pakao od zivota, ja hodam go po kuci dodje neko, supruga i ja u krevetu vodimo ljubav preko dana neko dodje kuca na vrata hoce na kafu, a sad rahat, goli smo uvijek, radimo sta hocemo ne ometa nas niko, sloboda je najbitnija.

Sakrij

Na svadbi je sve izgledalo kao iz bajke – muzika, smijeh, gosti raspjevani, čak i vrijeme poslužilo. A onda, usred veselja, mlada je nestala. Nije je bilo nigdje – ni u sali, ni u dvorištu, ni u toaletu. Kumovi su pretraživali ulice oko restorana, roditelji plakali, a gosti šaputali najgore scenarije. Dva sata je prošlo u panici i nevjerici.

Na kraju su je pronašli – u njenoj kući, još uvijek u vjenčanici, sjedi na krevetu i plače. Rekla je da ne može, da se predomislila i da želi razvod odmah. Nije htjela nastaviti život u kojem se ne vidi s čovjekom kojeg je tek izgovorila pred oltarom.

Slavlje se pretvorilo u tišinu, bend je spakovao instrumente, a gosti su zbunjeno odlazili kućama.

Sakrij