U osnovnoj školi vjeroučitelj nam je dao zadatak da o svakoj osobi iz razreda napišemo nešto pozitivno, a negativne stvari će, kako je rekao, “ostaviti po strani” da ih niko ne čita. Redom su išli učenici, čitale su se samo lijepe riječi, a te negativne papiriće stavljao bi na hrpu sa strane.

Kad je došao moj red, iz nekog razloga odlučio je da baš tada pročita i negativne komentare – “da svi vide kako riječi mogu biti okrutne”. Bila sam dijete koje je već tada trpilo zadirkivanja i zlostavljanje u školi, i tih nekoliko minuta pred cijelim razredom osjećala sam se ogoljeno, izdvojeno i posramljeno kao nikada prije.

Dan danas pamtim taj osjećaj – i koliko je malo trebalo da neko svojim postupkom dodatno slomi dijete koje se već svakodnevno bori za dah.

Sakrij

Imala sam 9 godina kad je mama preminula. Tog jutra, prije nego što je otišla u bolnicu, napravila mi je kiflice. Rekla je: "Da ti ostane nešto slatko, dok se ne vratim." Nisam ni slutila da će te kiflice biti zadnje što je ikad napravila za mene. Danas imam 28 godina, naučila sam sama peći kiflice, baš onakve kakve je ona pravila. Ali nikad nemaju isti ukus. Mislim da nedostaje sastojak koji se ne može kupiti – ona.

Sakrij