Cijeli život sam mislila da je moj babo hladan čovjek. Nije znao reći "volim te", nikad me nije zagrlio, rijetko je bio kod kuće. Bio je strog i često nervozan. Ja sam ga zbog toga potajno krivila za mnogo toga – zašto nisam imala "normalno" djetinjstvo, zašto sam odrasla s tolikim nemirima.

Tek kad sam se udala i postala roditelj, počela sam shvatati. Da je sve to vrijeme zapravo šutio jer je bio iscrpljen od posla. Da nije znao kako da pokaže emocije, jer ni njemu to niko nikad nije pokazao. Da me volio na svoj način – kroz ogrebotine na rukama, kroz pare koje je slao i kad nije imao, kroz sve te pokvarene cipele koje je sam krpio da bi meni kupio nove.

Umro je iznenada, srce. Nije stigao ni da vidi mog sina.
A ja... ja nikad nisam rekla: "Hvala ti za sve. Hvala što si bio tu, i kad nisam vidjela da jesi."

Zato, ako još imaš nekoga svog – reci mu to. Danas. Ne čekaj da bude kasno kao ja.

Sakrij

Kako sam starija sve manje imam želju da imam muškarca u životu. Odrasla sam tako što mi je mama bila i otac i majka, zarađivala, čuvala nas djecu i popravljala sve po kući. Otac joj je bio samo dodatno dijete, nesposoban da se brine o sebi, a kamoli nečemu drugom. Uvijek me je bilo strah da ne završim sa nekim kao što je on.

Sakrij

Zajedno smo odrasle, sve smo dijelile. Danas ima muža, djecu, kuću, izgleda sretno. A ja još sama, u podstanarskom stanu, jedva spajam kraj s krajem. Volim je, iskreno. Ali kad mi pošalje slike s mora, osjetim kako me stegne u grudima. Ne zato što joj želim zlo. Nego jer nisam sigurna da ja to ikada neću imati. I mrzim što mi takve misli uopšte padnu na pamet...

Sakrij