U osnovnoj školi vjeroučitelj nam je dao zadatak da o svakoj osobi iz razreda napišemo nešto pozitivno, a negativne stvari će, kako je rekao, “ostaviti po strani” da ih niko ne čita. Redom su išli učenici, čitale su se samo lijepe riječi, a te negativne papiriće stavljao bi na hrpu sa strane.

Kad je došao moj red, iz nekog razloga odlučio je da baš tada pročita i negativne komentare – “da svi vide kako riječi mogu biti okrutne”. Bila sam dijete koje je već tada trpilo zadirkivanja i zlostavljanje u školi, i tih nekoliko minuta pred cijelim razredom osjećala sam se ogoljeno, izdvojeno i posramljeno kao nikada prije.

Dan danas pamtim taj osjećaj – i koliko je malo trebalo da neko svojim postupkom dodatno slomi dijete koje se već svakodnevno bori za dah.

Sakrij

Dolazim iz radničke porodice – majka čisti stubišta, otac radi na građevini. Prva sam u porodici na fakultetu. Ustajem u 5:30, radim u pekari prije predavanja, učim kad stignem. Ponekad nemam ni za obrok, ali roditeljima kažem da sam dobro. Umorna sam, ali ne odustajem. Jednog dana, kad diplomiram, ta diploma biće dokaz da su se svi naši žuljevi isplatili.

Sakrij

Prva godina faks, a ja već u frci. Ispiti me melju, učim po cijele noći, al ništa ne ulazi u glavu. A onda, usred sve te panike, zakuha s jednim tipom s predavanja. Sjedimo zajedno na matematici, smije mi se kad zeznem zadatak, i odjednom mi srce lupa kad ga vidim u hodniku. Jučer mi je poslao poruku da učimo zajedno, a ja sad ne znam jesam li nervozna zbog ispita ili zbog njega. Kako balansirat ovo sve? Osjećam da ću ili pasti sve ili se zaljubiti, a možda i oboje.

Sakrij