Prije tri godine sam se posvađao s ocem zbog gluposti – hteo je da prodamo porodičnu kuću, a ja sam bio protiv. U ljutnji sam mu rekao da je sebičan i da mu nije stalo do nas. Nije progovorio sa mnom od tada. Mama mi javlja da je sve slabiji, zdravlje mu popušta, a ja ne znam kako da mu priđem. Svaki put kad pomislim da ga nazovem, sram me uhvati zbog onog što sam rekao. Šta ako ode, a ja mu nikad ne kažem da mi je žao? Osjećam se kao najgori sin.

Moja najbolja drugarica, s kojom sam dijelila sve, izdala me je na najgori način. Godinama smo bile nerazdvojne, kao sestre. Prošli mjesec sam saznala da je pričala moje najveće tajne, one koje sam joj povjerila u najtežim trenucima, našim zajedničkim "prijateljima". Sve je počelo kad sam primijetila da me ljudi čudno gledaju na kafi. Jedna cura mi je na kraju rekla da je čula priču o mojoj porodici i staroj vezi od nje. Kad sam je suočila, samo je rekla: "Pa, bilo je zanimljivo, šta da radim?" Osjećam se kao da mi je nož u leđa zabola. Ne znam kako da nastavim, svaka nova druženja su mi sada teret.

Već 5 godina radim u istoj firmi, a danas se dogodilo nešto što me natjeralo da razmislim o svemu. Naš šef je pozvao mene i kolegu na sastanak i obavijestio nas da je dobio veliki novi projekat. Mislio sam da će nas obojicu uključiti, ali je mog kolegu, koji je tek 6 mjeseci u firmi, postavio za vođu projekta dok sam ja dobio ulogu "podrške".

Najgore je što sam ja već radio na sličnim projektima i imam daleko više iskustva. Kad sam nakon sastanka pitao šefa zašto je tako odlučio, rekao mi je da moj kolega "bolje komunicira s klijentima" i da "ima svježe ideje".

Uzeo sam slobodan dan sutra da razmislim o svemu. Ne znam da li da razgovaram direktno s kolegom, da tražim premještaj u drugi tim, ili jednostavno da počnem tražiti novi posao. Osjećam se podcijenjeno nakon svih ovih godina predanog rada.

Radim u firmi gdje šef misli da smo robovi. Radiš prekovremeno, a plate kasne mjesecima. Prošli mjesec sam morao posuditi pare od sestre da platim račune. Kolege ćute, boje se da će dobiti otkaz ako se žale. Jednom sam šefu rekao da nije fer, a on mi samo dobacio: "Ako ti ne paše, vrata su tamo." Osjećam se kao da nemam izlaza. Sanjam o boljem poslu, ali gdje? U ovoj zemlji kao da je sve isto.

Danas sam se potpuno osramotio na razgovoru za posao o kojem sam mjesecima sanjao. Stigao sam na vrijeme, obukao najbolje odijelo, pripremio sve mogu?e odgovore na pitanja. Ali kad sam ušao u prostoriju, prepoznao sam ?lanicu komisije - bila je to moja bivša djevojka s kojom sam se jako ružno rastao prije par godina.

Pokušao sam ostati profesionalan, ali ona me po?ela ispitivati najteža tehni?ka pitanja, prekidala me usred re?enice i na kraju me pitala "Kako planirate rješavati konflikte s kolegama, s obzirom na vaš... specifi?an pristup prekidima veza?".

Ostali ?lanovi komisije su izgledali zbunjeno, a ja sam pocrvenio kao paprika. Na kraju sam izmumljao nešto i doslovno pobjegao iz prostorije. Sad nemam ni posao, ni dostojanstvo.

Imam komšiju koji misli da je kralj ulice. Svaki dan u 7 ujutru pušta narodnjake na razglas! Prošle nedelje sam ga zamolila da stišava, a on me pogledao i rekao: "Navikni se, ovo je Balkan!" E, onda je počeo da parkira svoj auto preko dva mesta, pa ne mogu da izađem iz parkinga. Juče sam mu ostavila cedulju na autu: "Kralju, stišaj muziku i parkiraj normalno!" Danas je tišina, al’ čujem da priča po komšiluku da sam "arogantna". Šta dalje?

Moj otac je preminuo prije četiri godine. I dalje mu nisam oprostila što me nikad nije pitao kako sam, šta želim u životu, šta me boli. Bio je dobar čovjek, svi ga hvale, ali meni je bio hladan zid. Sad kad ga više nema, uhvati me grč jer znam da ne mogu više ništa reći. Ni oprostiti. Ni vrisnuti. Ni zagrliti. Samo šutim i peglam njegovu košulju koja još miriše na njega.

Svi misle da sam uspješan. Imam firmu, vozim dobar auto, putujem. A istina je da sam svako jutro na ivici da ne do?em na posao. Trošim pare da zaboravim koliko me sve boli. Prijatelji me zovu samo kad treba nešto. Porodicu glumim na Instagramu. Nisam sretan. Samo umoran od lažne slike. A niko ne vidi da polako nestajem iznutra.

Prošlo je šest mjeseci otkako mi je baka umrla, a ja još ne mogu prestati plakati. Bila mi je sve – mama, prijateljica, učiteljica. Svake večeri bi mi pričala priče iz mladosti, smijale smo se dok nas trbuh ne zaboli. Kad je oboljela, mislila sam da će se izvući, jer je uvijek bila tako jaka. Ali nije. Na kraju sam je držala za ruku u bolnici, a ona mi je samo šapnula: "Budi sretna." Kako da budem sretna kad mi je srce prazno? Sve me podsjeća na nju, ne znam kako dalje.