Nekad te jedna rečenica nauči koliko si jaka.
Ne zato što nije boljelo — nego zato što si ustala poslije nje.

Shvatila sam da ljepota nije u godinama ni u licu,
nego u pogledu koji ostaje blag i kad te svijet povrijedi.

Ne tražim više da me neko vidi —
vidim se sama.
I to je moj početak.

Sakrij

Eto nekoliko godina mi je muka, teškoća u prsima, smijem se s drugima, pokušavam da se ne primećuje ali kad sam sa familijom nemogu da sam srećna, da se lijepo provodim s njima uvijek sam, ogorčena, tužna, bez ikakve svijetlosti i jako me boli iznutra, to me jede bukvalno ali nemogu da promijenim nista …

Sakrij

Cijeli život sam mislila da je moj babo hladan čovjek. Nije znao reći "volim te", nikad me nije zagrlio, rijetko je bio kod kuće. Bio je strog i često nervozan. Ja sam ga zbog toga potajno krivila za mnogo toga – zašto nisam imala "normalno" djetinjstvo, zašto sam odrasla s tolikim nemirima.

Tek kad sam se udala i postala roditelj, počela sam shvatati. Da je sve to vrijeme zapravo šutio jer je bio iscrpljen od posla. Da nije znao kako da pokaže emocije, jer ni njemu to niko nikad nije pokazao. Da me volio na svoj način – kroz ogrebotine na rukama, kroz pare koje je slao i kad nije imao, kroz sve te pokvarene cipele koje je sam krpio da bi meni kupio nove.

Umro je iznenada, srce. Nije stigao ni da vidi mog sina.
A ja... ja nikad nisam rekla: "Hvala ti za sve. Hvala što si bio tu, i kad nisam vidjela da jesi."

Zato, ako još imaš nekoga svog – reci mu to. Danas. Ne čekaj da bude kasno kao ja.

Sakrij