Znaš onaj osjećaj kad ti svi govore da moraš voljeti sebe, raditi na sebi, vjerovati u sebe? E pa, ja trenutno ne mogu ni da se pogledam u ogledalo bez da prevrnem očima. Radim na sebi, kažu. Svaki dan se „trudim biti bolja verzija sebe“. Pa da, super mi ide — umorna, nervozna i s podočnjacima koji zaslužuju vlastiti poštanski broj.

Pokušavam biti pozitivna, ali realno — ako još jednom pročitam „samo misli pozitivno“, mislim da ću baciti mobitel kroz prozor. Mislim pozitivno, a život me lupa po glavi negativom, pa eto, balans.

I tako, borim se sa sobom. Nekad pobijedim, nekad izgubim… ali uglavnom – remi. Ako ništa, barem sam dosljedna. Bravo ja.

Sakrij

Eto nekoliko godina mi je muka, teškoća u prsima, smijem se s drugima, pokušavam da se ne primećuje ali kad sam sa familijom nemogu da sam srećna, da se lijepo provodim s njima uvijek sam, ogorčena, tužna, bez ikakve svijetlosti i jako me boli iznutra, to me jede bukvalno ali nemogu da promijenim nista …

Sakrij

Već sam u kasnim dvadesetima, a nikada nisam bila u vezi, ni jedan pravi izlazak, čak ni prvi poljubac! Uvijek sam sam stavljala obrazovanje i karijeru na prvo mjesto i mislila da radim pravu stvar kada. Ali sada vidim da sam pogriješila. Osjećam se kao da mi je najbolji dio života prošao pred očima, a ja sam ostala praznih ruku.

Gledam svoje vršnjakinje kako udate, imaju djecu… a ja često nemam čak ni s kim popiti kafu. Ljubomorna sam i slomljena. Moja samoća me tjera da mislim da sam bezvrijedna, da nisam dovoljno dobra da me neko zavoli i poželi kraj sebe.

Trenutno pokušavam da se držim svojih sitnih radosti – idem na fitnes, planinarenje, čitam jer to volim. Ali iskreno, svaki novi dan mi djeluje kao još jedan zadatak na listi, a ne kao život. Kao da postojim samo da bih pregurala vrijeme, a ne da bih osjetila sreću.

Sakrij