Već sam u kasnim dvadesetima, a nikada nisam bila u vezi, ni jedan pravi izlazak, čak ni prvi poljubac! Uvijek sam sam stavljala obrazovanje i karijeru na prvo mjesto i mislila da radim pravu stvar kada. Ali sada vidim da sam pogriješila. Osjećam se kao da mi je najbolji dio života prošao pred očima, a ja sam ostala praznih ruku.

Gledam svoje vršnjakinje kako udate, imaju djecu… a ja često nemam čak ni s kim popiti kafu. Ljubomorna sam i slomljena. Moja samoća me tjera da mislim da sam bezvrijedna, da nisam dovoljno dobra da me neko zavoli i poželi kraj sebe.

Trenutno pokušavam da se držim svojih sitnih radosti – idem na fitnes, planinarenje, čitam jer to volim. Ali iskreno, svaki novi dan mi djeluje kao još jedan zadatak na listi, a ne kao život. Kao da postojim samo da bih pregurala vrijeme, a ne da bih osjetila sreću.

Sakrij

Nisam se udala iz ljubavi. Udala sam se da ne ostanem sama. Imala sam 32 godine, svi su već bili "na svom", roditelji me pritiskali. On je bio dobar, vrijedan, ali nije bilo iskrica. Danas imamo dvoje djece, živimo mirno... ali često gledam u plafon noću i pitam se — je li ovo sve?

Sakrij