Već više od godinu dana živim s dijagnozom anksiozno-depresivnog poremećaja — i to nije bila samo riječ na papiru. To je bio period u kojem sam upoznao najtamnije dijelove sebe, dijelove koje nikada nisam mislio da ću vidjeti.

Prošao sam kroz sve ono što tiho uništava čovjeka iznutra: strahove koji ne daju disati, napade panike koji dolaze niotkud, paralize sna koje te ostave ukočenog između jave i sna, strah da izađem vani jer mi je svaki korak djelovao kao prijetnja. Danima bez apetita, gubitak kilograma, osjećaj praznine koji izjeda i gorčinu u grudima koja ne prestaje.

Bilo je i onih najtežih misli — onih o kojima se šuti i koje čovjeka uvjere da je izgubio vrijednost, smisao i nadu. Ali nisam izgubio. Čak i kada je izgledalo tako, nisam se predao.

Pružena mi je ruka koju neću nikada zaboraviti — profesor doktor Abdulah Kučukalić, neuropsihijatar koji mi je doslovno spasio život. Upoznao je moje strahove, razumio ono što ni ja sam nis

Sakrij

Nije fer da se svima lijepi ta etiketa.
Imao sam djevojku koja me psihički iscrpila, znala je poslati i po stotinu poruka dnevno, pravila drame oko svega, gušila me. Kada sam joj rekao da želim prekinuti vezu jer me umorila, počela je po društvenim mrežama pisati da sam ja narcis.
To jednostavno nije istina.Neke žene, čim se malo posvađaju s muškarcem ili on ne postupi kako one žele, odmah ga nazovu narcisom. A istina je da ponekad i muškarci budu ti koji trpe psihički pritisak, ali o tome se rijetko govori.
Nijedan muskarac ne voli zene koje smaraju,nit su duhovite,vriste, placu,ne odg odmah na poruku,dobijem kilometarskw tekstove...ima mnogo dosadnih zena.Svak voli veselo,ugodno,pa i tugu kad je to odnos gdje se uzajamno postujemo.
Cast ostalim,normalnim zenama.I podrska onima koje su prosle zaista te narcise...

Sakrij

U poslednje vreme sam pod ogromnim stresom zbog ličnih okidača i svega što se dešava, protesti, političke tenzije i stalna neizvesnost samo mi dodatno lome živce. Ceo život stiskam vilicu i škripim zubima, ali sada vidim da je preslo sve granice i prelazi u svakodnevnu bol.

Kupio sam štitnik za zube za spavanje, ali ni to ne pomaže – i dalje ih nesvesno stežem. Probao sam vežbe za vilicu, masaže, tople kupke… Jedino što mi je malo pomagalo bila je meditacija, ali zbog ADHD-a teško uspevam da budem dosledan.

Zakazao sam pregled kod zubara jer imam osećaj da sam zube već istrošio, a ponekad mi deluje kao da će da puknu dok stisnem. Imam i hroničnu anksioznost i PTSP, pa mislim da mi je ovo postao način samoumirivanja.

Najgore je što ne prestajem ni dok sam budan – kao da pokušavam da batalim neku zavisnost.
Da li je neko imao slično iskustvo i šta vam je pomoglo?

Sakrij

Već dugo osjećam nezadovoljstvo i potpuni nedostatak motivacije. Dolazim iz razbijene obitelji i sama ta pomisao me slomi. Možda je to razlog zašto me svaka pomisao na vezu ili dublju bliskost s ljudima plaši.

Razvod mojih roditelja ostavio je ogroman trag, a postoje i još mračnije stvari o kojima ne mogu ni pisati. Svaki dan ih osjećam u sebi – samo pomisao na obitelj izaziva mi mučninu. Kao da me progoni nešto iz čega se nikad neću oporaviti. O tome nikada nisam razgovarao s nikim.

Odnos s ocem gotovo da i ne postoji, a i kada smo u kontaktu, on unosi nered, a ja ostajem taj koji mora čistiti posljedice. Ni s prijateljima više nisam blizak – svatko živi svoj život, i sretan sam zbog njih, ali kod sebe osjećam samo prazninu.

Kad je riječ o obitelji, osjećam se kao potpuni promašaj.

Sakrij

Zajedno smo odrasle, sve smo dijelile. Danas ima muža, djecu, kuću, izgleda sretno. A ja još sama, u podstanarskom stanu, jedva spajam kraj s krajem. Volim je, iskreno. Ali kad mi pošalje slike s mora, osjetim kako me stegne u grudima. Ne zato što joj želim zlo. Nego jer nisam sigurna da ja to ikada neću imati. I mrzim što mi takve misli uopšte padnu na pamet...

Sakrij