U osnovnoj školi vjeroučitelj nam je dao zadatak da o svakoj osobi iz razreda napišemo nešto pozitivno, a negativne stvari će, kako je rekao, “ostaviti po strani” da ih niko ne čita. Redom su išli učenici, čitale su se samo lijepe riječi, a te negativne papiriće stavljao bi na hrpu sa strane.

Kad je došao moj red, iz nekog razloga odlučio je da baš tada pročita i negativne komentare – “da svi vide kako riječi mogu biti okrutne”. Bila sam dijete koje je već tada trpilo zadirkivanja i zlostavljanje u školi, i tih nekoliko minuta pred cijelim razredom osjećala sam se ogoljeno, izdvojeno i posramljeno kao nikada prije.

Dan danas pamtim taj osjećaj – i koliko je malo trebalo da neko svojim postupkom dodatno slomi dijete koje se već svakodnevno bori za dah.