Već dugo osjećam nezadovoljstvo i potpuni nedostatak motivacije. Dolazim iz razbijene obitelji i sama ta pomisao me slomi. Možda je to razlog zašto me svaka pomisao na vezu ili dublju bliskost s ljudima plaši.

Razvod mojih roditelja ostavio je ogroman trag, a postoje i još mračnije stvari o kojima ne mogu ni pisati. Svaki dan ih osjećam u sebi – samo pomisao na obitelj izaziva mi mučninu. Kao da me progoni nešto iz čega se nikad neću oporaviti. O tome nikada nisam razgovarao s nikim.

Odnos s ocem gotovo da i ne postoji, a i kada smo u kontaktu, on unosi nered, a ja ostajem taj koji mora čistiti posljedice. Ni s prijateljima više nisam blizak – svatko živi svoj život, i sretan sam zbog njih, ali kod sebe osjećam samo prazninu.

Kad je riječ o obitelji, osjećam se kao potpuni promašaj.

Sakrij

Podstanari smo 3 godine, a bili smo godinu u kuci gdje su moji na prvom spratu mi na drugom, amidza s druge strane, tetka s druge, pakao od zivota, ja hodam go po kuci dodje neko, supruga i ja u krevetu vodimo ljubav preko dana neko dodje kuca na vrata hoce na kafu, a sad rahat, goli smo uvijek, radimo sta hocemo ne ometa nas niko, sloboda je najbitnija.

Sakrij

Društvene mreže i dejting aplikacije danas su najveće iskušenje. Posvađaš se s partnerom i odmah krene priča s nekim od desetina likova ili devojaka iz inboxa. Kod cura je to posebno izraženo – stotine zahteva za prijateljstvo, poruke na Instagramu, Tiktoku, Snapchatu… I onda se pojavi najmanji problem u vezi i pomisliš: “Zašto da trpim, kad imam stotinu drugih opcija?”

Umesto da se problemi rešavaju, ljudi beže – prvo ka drugom rešenju, pa trećem… tražeći savršenstvo koje ne postoji. Tu su i muško-ženska “prijateljstva” koja često služe kao rezerva, samo čekaju trenutak da uskoče.

Vreme se promenilo – sve više ljudi želi samo izlaziti, flertovati i uživati bez obaveza. Sve manje njih želi porodicu, decu, zajednički život. Zato brakovi danas pucaju brže nego ikad, a iskreno, teško je zamisliti kako će sve izgledati za 50 godina.

Sakrij

Imala sam 9 godina kad je mama preminula. Tog jutra, prije nego što je otišla u bolnicu, napravila mi je kiflice. Rekla je: "Da ti ostane nešto slatko, dok se ne vratim." Nisam ni slutila da će te kiflice biti zadnje što je ikad napravila za mene. Danas imam 28 godina, naučila sam sama peći kiflice, baš onakve kakve je ona pravila. Ali nikad nemaju isti ukus. Mislim da nedostaje sastojak koji se ne može kupiti – ona.

Sakrij

Cijeli život smo muž i ja radili po tuđini, štedjeli svaku marku, preskakali slobodne dane i godišnje odmore, samo da napravimo kuću u u svojoj domovini — za nas i našu djecu, da imaju gdje doći, gdje pripadati. Danas, kad dođu ljeti, uzmu hotel. Kažu, tamo im je “komotnije”. A mi sjedimo sami u toj velikoj kući, gledamo u zidove i šutimo — jer sve smo je za njih pravili.

Sakrij

Cijeli život sam mislila da je moj babo hladan čovjek. Nije znao reći "volim te", nikad me nije zagrlio, rijetko je bio kod kuće. Bio je strog i često nervozan. Ja sam ga zbog toga potajno krivila za mnogo toga – zašto nisam imala "normalno" djetinjstvo, zašto sam odrasla s tolikim nemirima.

Tek kad sam se udala i postala roditelj, počela sam shvatati. Da je sve to vrijeme zapravo šutio jer je bio iscrpljen od posla. Da nije znao kako da pokaže emocije, jer ni njemu to niko nikad nije pokazao. Da me volio na svoj način – kroz ogrebotine na rukama, kroz pare koje je slao i kad nije imao, kroz sve te pokvarene cipele koje je sam krpio da bi meni kupio nove.

Umro je iznenada, srce. Nije stigao ni da vidi mog sina.
A ja... ja nikad nisam rekla: "Hvala ti za sve. Hvala što si bio tu, i kad nisam vidjela da jesi."

Zato, ako još imaš nekoga svog – reci mu to. Danas. Ne čekaj da bude kasno kao ja.

Sakrij

Kako sam starija sve manje imam želju da imam muškarca u životu. Odrasla sam tako što mi je mama bila i otac i majka, zarađivala, čuvala nas djecu i popravljala sve po kući. Otac joj je bio samo dodatno dijete, nesposoban da se brine o sebi, a kamoli nečemu drugom. Uvijek me je bilo strah da ne završim sa nekim kao što je on.

Sakrij

Sanjala svoju nerodjenu decu celokupan izgled. Dugo sam se borila sa sekundarnim sterilitetom. Sanjala sam vise meseci da radjam sina, zelene oči, plava kosa. Ostajem trudna, gubim trudnoću. Posle nepunih dva meseca pala sam u očaj i često postavjala pitanje Bogu zasto meni posle 8 godina čekanja... Sanjam ponovo, čoveka kome se ne vidi lice koji mi na pragu jednog manastira, koji smo planirali da posetimo tih dana, daje dete u naručje i kaže ne plači majko darujem ti sina. I došao je moj sin isti kao beba iz sna.

Sakrij