Stalo mi je do njega čak i nakon godine i nešto više. S njim nikad nisam znala na čemu sam. Ne živimo u istom gradu, udaljeni smo oko dva sata vožnje autom. Viđamo se ponekad kad dođem u njegov grad, i tada je sve savršeno – zezamo se, pričamo, ponašamo se kao da ništa prije nije bilo. Slobodni smo skroz. Kad se vratim kući, dopisujemo se po cijele dane, ali nakon pet dana to prestane. Javi mi se jednom ili dva puta mjesečno. Kad opet odem u njegov grad, sve se ponavlja. Stalo mi je, ali ne bih vezu s njim. Voljela bih da budemo više od prijatelja, ali ne par. Možda prijatelji s povlasticama? Dopisujemo se kao da smo u vezi, zovemo se "ljubavi". Možda sam samo navikla na njega? Pomozite!

Sakrij

Imam 17 godina i nikad nisam imala dečka, nikad mi to nije bilo važno. Nisam se nikad poljubila s dečkom i ne znam kako to izgleda prvi put. Sada mi se sviđa jedan dečko, jako je fin i dobar. Mislim da se i ja njemu sviđam, vidim to po njegovom ponašanju. Što da radim ako me pita da budemo zajedno? Jako sam stidljiva i mirna, pogotovo oko dečki koji mi se sviđaju. Bojim se da bi me ostavio ako nešto krivo napravim. Najviše se bojim poljupca.

Sakrij

Prije dvije godine upoznala sam njega na moru, u Makarskoj. Bio je to najljepši tjedan mog života – šetnje plažom, razgovori do zore, smijeh. Rekao mi je da me voli, a ja sam mu vjerovala. Obećao je da će doći u Zagreb, da ćemo nastaviti. No, kad sam se vratila kući, samo su poruke postajale sve rjeđe. Na kraju mi je priznao da ima djevojku i da je to bila "samo ljetna avantura". Srce mi je slomljeno, ali još uvijek sanjam o njemu. Svako ljeto se nadam da ću ga sresti na istoj plaži. Jesam li luda što još čekam?

Sakrij

Pijem već godinama, ali tek sam nedavno shvatio koliko sam povrijedio obitelj. Sve je počelo s pivom poslije posla, pa rakijom s frendovima, a sad ne prođe dan bez boce vina. Supruga me molila da prestanem, djeca me izbjegavaju, a ja sam ih samo tjerao da šute. Prošli tjedan sam pijan vikao na kćer jer je kasnila kući – nije me ni pogledala, samo je otišla u sobu i plakala. Tada sam shvatio da sam postao čudovište. Pokušavam prestati, ali svaki dan je borba. Kako da se iskupim kad se sam sebi gadim?

Sakrij

Već mjesecima se borim s anksioznošću, a nitko oko mene to ne shvaća. Sve je počelo kad sam izgubila posao prošle jeseni. Odjednom, svaki dan je borba – srce mi lupa, ne mogu spavati, stalno mislim da ću razočarati obitelj. Pokušala sam pričati s mamom, ali ona samo kaže: "Sredi se, svi imaju probleme." Prijateljice me zovu na kavu, al ja se izgovaram jer me guši pomisao na razgovor. Ponekad samo sjedim i plačem, ne znam kako dalje. Je li itko prošao ovo i kako se izvukao?

Sakrij