Kako sam starija sve manje imam želju da imam muškarca u životu. Odrasla sam tako što mi je mama bila i otac i majka, zarađivala, čuvala nas djecu i popravljala sve po kući. Otac joj je bio samo dodatno dijete, nesposoban da se brine o sebi, a kamoli nečemu drugom. Uvijek me je bilo strah da ne završim sa nekim kao što je on.

Sakrij

Zajedno smo odrasle, sve smo dijelile. Danas ima muža, djecu, kuću, izgleda sretno. A ja još sama, u podstanarskom stanu, jedva spajam kraj s krajem. Volim je, iskreno. Ali kad mi pošalje slike s mora, osjetim kako me stegne u grudima. Ne zato što joj želim zlo. Nego jer nisam sigurna da ja to ikada neću imati. I mrzim što mi takve misli uopšte padnu na pamet...

Sakrij

Nisam se udala iz ljubavi. Udala sam se da ne ostanem sama. Imala sam 32 godine, svi su već bili "na svom", roditelji me pritiskali. On je bio dobar, vrijedan, ali nije bilo iskrica. Danas imamo dvoje djece, živimo mirno... ali često gledam u plafon noću i pitam se — je li ovo sve?

Sakrij

Sjedim u tišini, gledajući račune na stolu. Svaki mjesec ista borba – brojim li marke, eure ili snove, nikad dovoljno. Ponekad se pitam gdje sam pogriješio. Radio sam, trudio se, ali život kao da ima svoje planove. Sjećam se dana kad sam kupio prvu igračku svom djetetu – radost u njegovim očima vrijedila je više od svakog novčića. A sada? Prazan novčanik, a srce puno brige. No, negdje u tom strahu pronalazim snagu. Borim se, ne za bogatstvo, već za trenutke koji me čine živim. Finansije su brojke, ali život je osjećaj. Ljubav i volja vrijede više od svakog računa.

Sakrij