Već više od godinu dana živim s dijagnozom anksiozno-depresivnog poremećaja — i to nije bila samo riječ na papiru. To je bio period u kojem sam upoznao najtamnije dijelove sebe, dijelove koje nikada nisam mislio da ću vidjeti.

Prošao sam kroz sve ono što tiho uništava čovjeka iznutra: strahove koji ne daju disati, napade panike koji dolaze niotkud, paralize sna koje te ostave ukočenog između jave i sna, strah da izađem vani jer mi je svaki korak djelovao kao prijetnja. Danima bez apetita, gubitak kilograma, osjećaj praznine koji izjeda i gorčinu u grudima koja ne prestaje.

Bilo je i onih najtežih misli — onih o kojima se šuti i koje čovjeka uvjere da je izgubio vrijednost, smisao i nadu. Ali nisam izgubio. Čak i kada je izgledalo tako, nisam se predao.

Pružena mi je ruka koju neću nikada zaboraviti — profesor doktor Abdulah Kučukalić, neuropsihijatar koji mi je doslovno spasio život. Upoznao je moje strahove, razumio ono što ni ja sam nis