Radim u maloj firmi gdje je plata mala, a troškovi rastu iz dana u dan. Gledam kako kolege odlaze, a ja ostajem jer nemam gdje drugo. Počeo sam uzimati robu iz skladišta i prodavati je bez knjiženja — da pokrijem svakodnevne troškove. Svjestan sam da nije ispravno i da će belaj biti kad dođe inventura, ali jednostavno ne mogu da prekinem.

Sakrij

Cijeli život smo muž i ja radili po tuđini, štedjeli svaku marku, preskakali slobodne dane i godišnje odmore, samo da napravimo kuću u u svojoj domovini — za nas i našu djecu, da imaju gdje doći, gdje pripadati. Danas, kad dođu ljeti, uzmu hotel. Kažu, tamo im je “komotnije”. A mi sjedimo sami u toj velikoj kući, gledamo u zidove i šutimo — jer sve smo je za njih pravili.

Sakrij

Cijeli život sam mislila da je moj babo hladan čovjek. Nije znao reći "volim te", nikad me nije zagrlio, rijetko je bio kod kuće. Bio je strog i često nervozan. Ja sam ga zbog toga potajno krivila za mnogo toga – zašto nisam imala "normalno" djetinjstvo, zašto sam odrasla s tolikim nemirima.

Tek kad sam se udala i postala roditelj, počela sam shvatati. Da je sve to vrijeme zapravo šutio jer je bio iscrpljen od posla. Da nije znao kako da pokaže emocije, jer ni njemu to niko nikad nije pokazao. Da me volio na svoj način – kroz ogrebotine na rukama, kroz pare koje je slao i kad nije imao, kroz sve te pokvarene cipele koje je sam krpio da bi meni kupio nove.

Umro je iznenada, srce. Nije stigao ni da vidi mog sina.
A ja... ja nikad nisam rekla: "Hvala ti za sve. Hvala što si bio tu, i kad nisam vidjela da jesi."

Zato, ako još imaš nekoga svog – reci mu to. Danas. Ne čekaj da bude kasno kao ja.

Sakrij

Kako sam starija sve manje imam želju da imam muškarca u životu. Odrasla sam tako što mi je mama bila i otac i majka, zarađivala, čuvala nas djecu i popravljala sve po kući. Otac joj je bio samo dodatno dijete, nesposoban da se brine o sebi, a kamoli nečemu drugom. Uvijek me je bilo strah da ne završim sa nekim kao što je on.

Sakrij