Prošla je godina, a ja još čekam da se on javi, da napravi prvi korak. Drugarice me nagovaraju da mu se javim, da mu kažem da je moje sve, da ne znam je li veća ljubav ili želja za njim, želja za boljim životom koji dolazi samo s njim. Možda je bolje ovako. Čekam ga u nemirnim noćima, nagnem se na prozor, gledam u prekrasno nebo prošarano zvijezdama i osluškujem noćnu tišinu. Znala sam da neće doći, ali sam ga čekala. Znala sam da će samo u snovima biti moj. Djevojke su ponosne, ne žele pokazati osjećanja prema voljenoj osobi, ali žele da on zna. Ja sam drugačija. Ne želim nikog osim njega. Sve moje prijateljice su imale veze, neke se čak sretno udaju, a ja još nisam imala nikog. Ne zato što me nitko ne želi, već jer ja ne želim nikog osim njega. Vjerujem da sve dođe na svoje, ali bojim se da će, kad tako bude, biti kasno. Snovi se uvijek ostvaruju, samo nam se čini da nije tako jer ponekad zakasne. A kasno je najgore vrijeme koje postoji.

Stalo mi je do njega čak i nakon godine i nešto više. S njim nikad nisam znala na čemu sam. Ne živimo u istom gradu, udaljeni smo oko dva sata vožnje autom. Viđamo se ponekad kad dođem u njegov grad, i tada je sve savršeno – zezamo se, pričamo, ponašamo se kao da ništa prije nije bilo. Slobodni smo skroz. Kad se vratim kući, dopisujemo se po cijele dane, ali nakon pet dana to prestane. Javi mi se jednom ili dva puta mjesečno. Kad opet odem u njegov grad, sve se ponavlja. Stalo mi je, ali ne bih vezu s njim. Voljela bih da budemo više od prijatelja, ali ne par. Možda prijatelji s povlasticama? Dopisujemo se kao da smo u vezi, zovemo se "ljubavi". Možda sam samo navikla na njega? Pomozite!

Najbolji prijatelj, očito sada bivši, ne želi se viđati sa mnom jer sam se ošišala na kratko. Kaže da ga je sram da ga vide u gradu sa mnom. Jako mi nedostaje, ali ne puštam kosu da raste.

Već mjesecima se borim s anksioznošću, a nitko oko mene to ne shvaća. Sve je počelo kad sam izgubila posao prošle jeseni. Odjednom, svaki dan je borba – srce mi lupa, ne mogu spavati, stalno mislim da ću razočarati obitelj. Pokušala sam pričati s mamom, ali ona samo kaže: "Sredi se, svi imaju probleme." Prijateljice me zovu na kavu, al ja se izgovaram jer me guši pomisao na razgovor. Ponekad samo sjedim i plačem, ne znam kako dalje. Je li itko prošao ovo i kako se izvukao?

Svi mi kažu da sam jaka, nasmijana, uvijek tu za druge. A niko ne zna da svako ve?e legnem s osje?ajem praznine. Ne boli me ništa konkretno, ali nekako… boli sve. Kao da duša ima modrice koje niko ne vidi.

Prije tri godine sam se posvađao s ocem zbog gluposti – hteo je da prodamo porodičnu kuću, a ja sam bio protiv. U ljutnji sam mu rekao da je sebičan i da mu nije stalo do nas. Nije progovorio sa mnom od tada. Mama mi javlja da je sve slabiji, zdravlje mu popušta, a ja ne znam kako da mu priđem. Svaki put kad pomislim da ga nazovem, sram me uhvati zbog onog što sam rekao. Šta ako ode, a ja mu nikad ne kažem da mi je žao? Osjećam se kao najgori sin.

Moja najbolja drugarica, s kojom sam dijelila sve, izdala me je na najgori način. Godinama smo bile nerazdvojne, kao sestre. Prošli mjesec sam saznala da je pričala moje najveće tajne, one koje sam joj povjerila u najtežim trenucima, našim zajedničkim "prijateljima". Sve je počelo kad sam primijetila da me ljudi čudno gledaju na kafi. Jedna cura mi je na kraju rekla da je čula priču o mojoj porodici i staroj vezi od nje. Kad sam je suočila, samo je rekla: "Pa, bilo je zanimljivo, šta da radim?" Osjećam se kao da mi je nož u leđa zabola. Ne znam kako da nastavim, svaka nova druženja su mi sada teret.

Prošlo je šest mjeseci otkako mi je baka umrla, a ja još ne mogu prestati plakati. Bila mi je sve – mama, prijateljica, učiteljica. Svake večeri bi mi pričala priče iz mladosti, smijale smo se dok nas trbuh ne zaboli. Kad je oboljela, mislila sam da će se izvući, jer je uvijek bila tako jaka. Ali nije. Na kraju sam je držala za ruku u bolnici, a ona mi je samo šapnula: "Budi sretna." Kako da budem sretna kad mi je srce prazno? Sve me podsjeća na nju, ne znam kako dalje.