Nosim sliku svog psa u novčaniku, kao što roditelji nose slike djece. Kažu da je to čudno, al meni je on kao dijete. Moj mali najbolji frend, uvijek sa mnom, bar na fotki.

Imam 16 godina, stariji brat 17, a tata mi je alkoholičar koji to nikad neće priznat. Kad popije, postane monstrum – mama kaže da nas je tukao kad smo bili mali, bez razloga. Trijeeazan je OK, al čim se napije, frka. Ne da ni za osnovne stvari – patike, užinu, školski pribor... Skupljala sam za patike od užine, i nisam tražila ništa od njega, a kada sam kupila patike derao se na mene kao da mu ja kradem. Mama ga ne može urazumit, htjela se razvest, al zbog nas nije. Svaki dan je pijan, škripi zubima, puše na sve strane. Sram me što mi je otac, ne osjećam ga kao tatu. Samo ga zaobilazim i šutim. Žalim ga, al više mrzim.

Svaki put kad se vratim kući nakon dejta, imam osjećaj da moji roditelji osjete miris njegovog parfema. Onda sam u panici.

Pijem već godinama, ali tek sam nedavno shvatio koliko sam povrijedio obitelj. Sve je počelo s pivom poslije posla, pa rakijom s frendovima, a sad ne prođe dan bez boce vina. Supruga me molila da prestanem, djeca me izbjegavaju, a ja sam ih samo tjerao da šute. Prošli tjedan sam pijan vikao na kćer jer je kasnila kući – nije me ni pogledala, samo je otišla u sobu i plakala. Tada sam shvatio da sam postao čudovište. Pokušavam prestati, ali svaki dan je borba. Kako da se iskupim kad se sam sebi gadim?

Prije tri godine sam se posvađao s ocem zbog gluposti – hteo je da prodamo porodičnu kuću, a ja sam bio protiv. U ljutnji sam mu rekao da je sebičan i da mu nije stalo do nas. Nije progovorio sa mnom od tada. Mama mi javlja da je sve slabiji, zdravlje mu popušta, a ja ne znam kako da mu priđem. Svaki put kad pomislim da ga nazovem, sram me uhvati zbog onog što sam rekao. Šta ako ode, a ja mu nikad ne kažem da mi je žao? Osjećam se kao najgori sin.

Danas sam se potpuno osramotio na razgovoru za posao o kojem sam mjesecima sanjao. Stigao sam na vrijeme, obukao najbolje odijelo, pripremio sve mogu?e odgovore na pitanja. Ali kad sam ušao u prostoriju, prepoznao sam ?lanicu komisije - bila je to moja bivša djevojka s kojom sam se jako ružno rastao prije par godina.

Pokušao sam ostati profesionalan, ali ona me po?ela ispitivati najteža tehni?ka pitanja, prekidala me usred re?enice i na kraju me pitala "Kako planirate rješavati konflikte s kolegama, s obzirom na vaš... specifi?an pristup prekidima veza?".

Ostali ?lanovi komisije su izgledali zbunjeno, a ja sam pocrvenio kao paprika. Na kraju sam izmumljao nešto i doslovno pobjegao iz prostorije. Sad nemam ni posao, ni dostojanstvo.

Moj otac je preminuo prije četiri godine. I dalje mu nisam oprostila što me nikad nije pitao kako sam, šta želim u životu, šta me boli. Bio je dobar čovjek, svi ga hvale, ali meni je bio hladan zid. Sad kad ga više nema, uhvati me grč jer znam da ne mogu više ništa reći. Ni oprostiti. Ni vrisnuti. Ni zagrliti. Samo šutim i peglam njegovu košulju koja još miriše na njega.

Prošlo je šest mjeseci otkako mi je baka umrla, a ja još ne mogu prestati plakati. Bila mi je sve – mama, prijateljica, učiteljica. Svake večeri bi mi pričala priče iz mladosti, smijale smo se dok nas trbuh ne zaboli. Kad je oboljela, mislila sam da će se izvući, jer je uvijek bila tako jaka. Ali nije. Na kraju sam je držala za ruku u bolnici, a ona mi je samo šapnula: "Budi sretna." Kako da budem sretna kad mi je srce prazno? Sve me podsjeća na nju, ne znam kako dalje.