Bio sam jako zaljubljen u svoju bivšu djevojku. Mislim... nisam bio – još uvijek sam. Prije par mjeseci se udala. Poslala mi pozivnicu, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. I ja, budala, odem. Popijem. Puknem. Napravim sranje. Potučem se.

Znam, znam – sad bi mi neko pametovao: „Da je stvarno voliš, pustio bi je da bude srećna.“ Ali, realno... nisam ja superheroj, ja sam samo čovjek. A srce kad pukne, ne bira ni mjesto ni način.

Da mogu da vratim vrijeme – ne bih išao na tu svadbu. Ne bih napravio scenu. Ali iskreno, da mogu da vratim vrijeme... vratio bih nju.

Kradem secere i čačkalice iz kafića. Imam svoju kolekciju kući.

Kad dobijem ili kupim čokoladu, švercam je u sobu i sakrijem tako da je ne moram dijeliti ni s kim. Znam da je sebično, al ne mogu si pomoći. Poslije me grize savjest, al čokolada je čokolada, znaš?

Pijem već godinama, ali tek sam nedavno shvatio koliko sam povrijedio obitelj. Sve je počelo s pivom poslije posla, pa rakijom s frendovima, a sad ne prođe dan bez boce vina. Supruga me molila da prestanem, djeca me izbjegavaju, a ja sam ih samo tjerao da šute. Prošli tjedan sam pijan vikao na kćer jer je kasnila kući – nije me ni pogledala, samo je otišla u sobu i plakala. Tada sam shvatio da sam postao čudovište. Pokušavam prestati, ali svaki dan je borba. Kako da se iskupim kad se sam sebi gadim?

Prije tri godine sam se posvađao s ocem zbog gluposti – hteo je da prodamo porodičnu kuću, a ja sam bio protiv. U ljutnji sam mu rekao da je sebičan i da mu nije stalo do nas. Nije progovorio sa mnom od tada. Mama mi javlja da je sve slabiji, zdravlje mu popušta, a ja ne znam kako da mu priđem. Svaki put kad pomislim da ga nazovem, sram me uhvati zbog onog što sam rekao. Šta ako ode, a ja mu nikad ne kažem da mi je žao? Osjećam se kao najgori sin.

Moj otac je preminuo prije četiri godine. I dalje mu nisam oprostila što me nikad nije pitao kako sam, šta želim u životu, šta me boli. Bio je dobar čovjek, svi ga hvale, ali meni je bio hladan zid. Sad kad ga više nema, uhvati me grč jer znam da ne mogu više ništa reći. Ni oprostiti. Ni vrisnuti. Ni zagrliti. Samo šutim i peglam njegovu košulju koja još miriše na njega.

Prošlo je šest mjeseci otkako mi je baka umrla, a ja još ne mogu prestati plakati. Bila mi je sve – mama, prijateljica, učiteljica. Svake večeri bi mi pričala priče iz mladosti, smijale smo se dok nas trbuh ne zaboli. Kad je oboljela, mislila sam da će se izvući, jer je uvijek bila tako jaka. Ali nije. Na kraju sam je držala za ruku u bolnici, a ona mi je samo šapnula: "Budi sretna." Kako da budem sretna kad mi je srce prazno? Sve me podsjeća na nju, ne znam kako dalje.