Dolazim iz radničke porodice – majka čisti stubišta, otac radi na građevini. Prva sam u porodici na fakultetu. Ustajem u 5:30, radim u pekari prije predavanja, učim kad stignem. Ponekad nemam ni za obrok, ali roditeljima kažem da sam dobro. Umorna sam, ali ne odustajem. Jednog dana, kad diplomiram, ta diploma biće dokaz da su se svi naši žuljevi isplatili.

Prva godina faks, a ja već u frci. Ispiti me melju, učim po cijele noći, al ništa ne ulazi u glavu. A onda, usred sve te panike, zakuha s jednim tipom s predavanja. Sjedimo zajedno na matematici, smije mi se kad zeznem zadatak, i odjednom mi srce lupa kad ga vidim u hodniku. Jučer mi je poslao poruku da učimo zajedno, a ja sad ne znam jesam li nervozna zbog ispita ili zbog njega. Kako balansirat ovo sve? Osjećam da ću ili pasti sve ili se zaljubiti, a možda i oboje.