Mjesecima sam pizdio na komšiju iznad – usred noći vuče stolice, lupa, usisava. U zgradi rat na Viberu, ja zalijepim cedulju o “noćnom miru”, kucam metlom u plafon.
Jedne noći lift stane, izlazim da vidim šta je, a on niz stepenice nosi staru majku – kaže, vozi noćne smjene u hitnoj, a kod kuće svaku noć premješta namještaj da je okrene i presvuče da ne dobije rane. Buka koju čujem je njihova borba da izguraju još jednu noć.

Sutradan sam se izvinio, donio filc za nogare na stolicama i predložio u zgradi da kupe gumene podloge. Danas, kad čujem zvuk iz stana iznad, prvo se sjetim ljudi, pa tek onda buke.
Naučio sam: prije nego što kucnem u radijator — pokucam na vrata.